Njemačka ima jedne od najvećih rezervi zlata i vlastiti plin u tlu – a uvozi fracking plin iz inozemstva
28. rujna 2026.
0,32 do 2,03 bilijuna kubičnih metara.
Tako je Savezni zavod za geoznanosti i prirodne resurse (BGR) 2016. godine procijenio tehnički iskoristive resurse plina iz škriljevca u Njemačkoj.
Značajan dio toga:
ispod Donje Saske. Bundesgerichtshof
Unatoč tome, komercijalna eksploatacija ovog nekonvencionalnog prirodnog plina u Njemačkoj zabranjena je od 2017. godine.
Istovremeno, Njemačka uvozi prirodni plin.
I samo u 2025. godini, 106 teravatsati LNG-a ušlo je u zemlju preko njemačkih terminala.
Oko:
ovog njemačkog uvoza LNG-a potjecalo je iz SAD-a. Bundesnetzagentur
Zemlja sa znatnim potencijalnim resursima plina u vlastitom tlu danas, dakle, uvozi prirodni plin iz zemlje čiji je procvat plina uvelike omogućen frakiranjem.
Kako je došlo do toga?
On prikazuje politiku, ministarstva, znanost, industriju, ekološke udruge, medije i Rusiju u velikom dijagramu odnosa.
Poruka:
Znanstvenici su smatrali da se frakiranjem može upravljati.
Rusija je željela zadržati svoju poziciju dobavljača plina.
Ekološke udruge upozoravale su na frakiranje.
Mediji su pojačavali te strahove.
Politika je naposljetku slijedila protivnike.
Zabrana je stigla 2016./17.
I Njemačka je ostala ovisna o uvezenom plinu.
To je fascinantna priča.
Samo što:
Njemačka doista posjeduje znatna nalazišta plina iz škriljevca.
BGR ih je istraživao godinama.
Za Njemačku je tehnički iskoristive resurse naposljetku procijenio na:
0,32 do 2,03 bilijuna kubičnih metara. Bundesgerichtshof
Time ne govorimo o geološkom kuriozitetu.
Govorimo o potencijalno značajnom energetskom resursu.
Upravo ovdje postaje komplicirano.
Jer:
je i kod frakiranja problematična rečenica.
BGR je, između ostalog, istraživao pitanje mogu li tekućine kod frakiranja dospjeti kroz stijene do plitkih slojeva podzemnih voda.
Za geološke uvjete sjeverne Njemačke, taj izravni put ocijenjen je kao:
iznimno malo vjerojatan. Bundesgerichtshof
To isprva zvuči kao prestanak opasnosti.
Ali to nije potpuna procjena rizika.
Jer mogući problemi ne nastaju samo duboko pod zemljom.
Integritet bušotine.
Kemikalije.
Flowback.
Transport.
Skladištenje.
Emisije metana.
Inducirana seizmičnost.
Sve to također pripada procjeni.
UBA je upozorio na rizike, posebno za podzemne vode, te ukazao na nesigurnosti kod kemikalija i otpadnih voda.
Godine 2012. vještaci koje je angažirao UBA preporučili su da se nekonvencionalno frakiranje ne koristi na velikim područjima, već – ako uopće – postupno i uz strogi znanstveni nadzor. Umweltbundesamt
I kasnije je UBA ostao skeptičan.
Godine 2023. argumentirao je da eksploatacija plina iz škriljevca nije nužna kratkoročno, niti može brzo dati značajan doprinos protiv neštašice plina ili visokih cijena; osim toga, dugoročno se ne uklapa u energetsku opskrbu neutralnu prema stakleničkim plinovima. Umweltbundesamt
Time jedna stvar postaje jasna:
Postojale su različite znanstvene procjene rizika, koristi i mogućnosti upravljanja.
Dana 24. lipnja 2016. Bundestag je glasovao.
Rezultat:
435 Za
109 Protiv
9 Suzdržanih
Nekonvencionalno frakiranje načelno je zabranjeno. Deutscher Bundestag
I ovdje je potrebna važna ispravka grafikona.
Zabrana nije bila jednostavno zelena odluka.
Njemačkom su vladali:
CDU/CSU i SPD.
Oni su donijeli zakon.
Zeleni i Ljevica (Die Linke) zahtijevali su čak i šire zabrane. Deutscher Bundestag
To je važno kada se danas raspravlja o odgovornosti.
I time dolazimo do doista zanimljive točke.
Njemačka se nije odlučila protiv prirodnog plina.
Njemačka se odlučila protiv eksploatacije određenog domaćeg izvora prirodnog plina.
Potreba za plinom je ostala.
Dakle, plin je morao doći odnekud drugdje.
Godinama je Rusija u tome igrala istaknutu ulogu.
Nord Stream postao je simbol te strategije.
Ekonomski se to dugo činilo privlačnim:
velike količine,
infrastruktura plinovoda,
relativno povoljna opskrba.
Geopolitički je, međutim, time nastao rizik koncentracije.
Ruski napad na Ukrajinu iz temelja je promijenio europsku energetsku arhitekturu.
Njemačka je u kratkom vremenu morala diversificirati svoju opskrbu plinom.
Izgrađeni su LNG terminali.
Uspostavljeni su novi opskrbni lanci.
Druge zemlje dobavljači dobile su na važnosti.
I time je nastala nesvakidašnja situacija.
U 2025. godini preko njemačkih LNG terminala stiglo je:
106 TWh prirodnog plina.
To je činilo 10,3 posto ukupnog njemačkog uvoza plina.
Prema podacima BDEW-a, oko:
tih količina LNG-a potjecalo je iz SAD-a. Bundesnetzagentur
A SAD su upravo razvojem nekonvencionalnih nalazišta nafte i plina postale jedan od najvećih proizvođača energije na svijetu.
Može se stoga postaviti neugodno pitanje:
Na to nema jednostavnog odgovora.
Jer se moraju usporediti i transportni putevi, emisije metana, lokalni uvjeti okoliša i standardi proizvodnje.
Ali pitanje je legitimno.
Ovdje moramo ostati vrlo precizni.
Grafikon sugerira:
Rusija je željela spriječiti njemačku konkurenciju.
Ruski mediji širili su negativne izvještaje.
Ekološke skupine prihvatile su te narative.
Političari su ih slijedili.
Frakiranje je zabranjeno.
Time je Njemačka ostala ovisna o ruskom plinu.
To bi bila golema priča.
Naravno da je Gazprom imao ekonomski interes prodati što više ruskog plina Njemačkoj.
Naravno da bi opsežna njemačka proizvodnja plina potencijalno konkurirala uvoznom plinu.
Ali iz toga još ne slijedi:
Rusija je uzrokovala njemačku zabranu frakiranja.
Za ovaj konkretni uzročno-posljedični lanac nedostaje čvrst dokaz.
I upravo ga zato ne bismo trebali prikazivati kao činjenicu.
Jer je jedan drugi problem u potpunosti dokumentiran:
Njemačka se odlučila za energetsku arhitekturu koja je godinama uključivala znatnu ovisnost o uvozu.
To je funkcioniralo dok su opskrbni odnosi bili stabilni.
Kada se geopolitička situacija promijenila, povoljan opskrbni odnos postao je strateški rizik.
I upravo ovdje počinje šira ekonomska priča.
To ne vrijedi samo za energiju.
Tvrtka se može u potpunosti osloniti na jednog dobavljača.
Država na jednog dobavljača energije.
Ulagač na jednu klasu imovine.
Gospodarstvo na jednu tehnologiju.
Dok sve funkcionira, diversifikacija se često čini neučinkovitom.
Jer redundancija košta.
Alternativni opskrbni lanci koštaju.
Rezerve koštaju.
Skladištenje košta.
Diversifikacija može smanjiti prinos.
Dok se ne dogodi malo vjerojatan slučaj.
Tada redundancija odjednom dobiva cijenu.
Njemačka ne posjeduje slučajno jednu od najvećih državnih rezervi zlata na svijetu.
Zlato ne proizvodi struju.
Ono ne zamjenjuje prirodni plin.
Ono ne rješava energetsko-političke probleme.
Ali logika iza strateških rezervi zlata je nevjerojatno slična.
Fizičko zlato nije potraživanje prema dužniku.
Ono ne treba stranog izdavatelja koji mora ispuniti svoje obveze.
Ono nema plinovod.
I nema ugovornog partnera čiji se politički interesi mogu promijeniti.
Zauzvrat uzrokuje troškove skladištenja.
Ne isplaćuje kamate.
I njegova tržišna cijena oscilira.
Dakle, i ovdje se plaća za diversifikaciju.
Ne:
Frakiranje je bilo ispravno.
I ne:
Frakiranje je bilo pogrešno.
Ta odluka zahtijeva vaganje interesa zaštite okoliša, klime, gospodarstva i sigurnosti.
Važnija pouka glasi:
Jer sigurnost opskrbe ima vrijednost.
Diversifikacija ima vrijednost.
I neovisnost ponekad ima vrijednost koja je u normalnim vremenima jedva vidljiva.
To vrijedi za energiju.
Za opskrbne lance.
Za valute.
I za imovinu.
Pitanje stoga nije samo:
Što je danas najjeftinije?
Nego:
Možda je upravo to razlika između učinkovitosti i otpornosti.
Ostanite dalekovidni.
Vaš
Helge Peter Ippensen