10 bilijuna eura „lijenog“ novca: Što Bruxelles doista želi s europskom štednjom?

10.000.000.000.000 Euro.

Toliko novca, prema podacima Europske komisije, europska kućanstva drže na bankovnim računima.

Deset bilijuna eura.

A Ursula von der Leyen za to pronalazi upečatljivu riječ:

„paresseuse“.

Lijeno.

Tromo.

Besposleno.

Dana 27. kolovoza, predsjednica Europske komisije govorila je pred francuskim poduzetnicima u Parizu.

Njezina poruka bila je jasna:

Europa ima dovoljno štednje.

Ali premalo toga financira europska poduzeća.

Doslovno je rekla na francuskom:

„Malheureusement, cette épargne est paresseuse.“

U službenoj engleskoj verziji to postaje znatno blaže:

„those savings are sitting idle“.

Izbor riječi je upečatljiv.

Ali još je zanimljivije ono što slijedi.

Europska štednja treba „raditi“

Von der Leyen je procijenila privatne bankovne depozite europskih kućanstava na:

10 bilijuna eura.

Zatim je rekla u smislu:

Europa mora tu štednju snažnije staviti u službu svojih poduzeća.

Upravo za to bi se trebala pobrinuti takozvana:

Savings and Investments Union

sorgen. [Acceptance] Audiovisual Service

Iza ovog pomalo tehničkog naziva krije se veliki gospodarsko-politički projekt.

Europa treba kapital.

Za:

Digitalizaciju.

KI.

Energiju.

Infrastrukturu.

Obranu.

Start-upove.

Industriju.

Transformaciju.

I značajan dio tog kapitala trebao bi doći iz privatne imovine.

Znači li to: Bruxelles želi pristup našem bankovnom računu?

Nije tako jednostavno.

I upravo tu mnoge objave na društvenim mrežama postaju neprecizne.

Trenutačno ne postoji odluka prema kojoj bi se privatni bankovni depoziti protiv volje njihovih vlasnika pretvorili u dionice, fondove ili financiranje poduzeća.

Također ne postoji „prisilno investiranje“ deset bilijuna eura.

Europska komisija radije slijedi drugi pristup:

Ona želi investiranje učiniti privlačnijim i jednostavnijim.

U tu svrhu trebali bi nastati takozvani Savings and Investment Accounts, odnosno proširiti se u državama članicama.

Oni bi trebali omogućiti jednostavan pristup:

dionicama,

obveznicama,

fondovima

i drugim proizvodima tržišta kapitala.

Komisija izričito opisuje:

Ovi računi nadopunjuju normalne bankovne račune.

I:

Ulagatelj zadržava kontrolu nad svojim investicijskim odlukama. Finance

Stoga ne može biti govora o prisilnom preusmjeravanju štednog računa.

Ipak, bilo bi pogrešno ignorirati političku dimenziju

Jer, naravno, EU želi promijeniti ponašanje.

To kaže sasvim otvoreno.

Danas veliki dio europske financijske imovine leži na bankovnim računima.

Prema zamisli Komisije, u budućnosti bi više toga trebalo teći u:

tržišta kapitala

a time posredno u:

poduzeća

fließen.

Za to se mogu stvoriti porezne olakšice.

Investicijski računi trebali bi postati jednostavniji.

Financijska pismenost trebala bi se poboljšati.

Tržišta kapitala trebala bi snažnije srasti na razini cijele Europe.

A kod dodatnog mirovinskog osiguranja EU čak raspravlja i podržava automatske upise uz mogućnost kasnijeg odustajanja (opt-out). Finance

To nije eksproprijacija.

Ali to je:

političko usmjeravanje putem poticaja i zadanih postavki.

I o tome se svakako može raspravljati.

Je li novac na bankovnom računu doista „lijen“?

Ovdje priča postaje još zanimljivija.

Jer ekonomski gledano, ta izjava barem zahtijeva objašnjenje.

Ako imate 20.000 eura na svom bankovnom računu, tih 20.000 eura ne leži nužno kao svežanj novčanica u sefu.

Vaš račun je u bilanci:

potraživanje prema vašoj banci.

Za banku je taj depozit obveza.

Na drugoj strani njezine bilance nalaze se imovinske vrijednosti:

Krediti poduzećima.

Stambeni krediti.

Vrijednosni papiri.

Likvidnost.

Novac, dakle, nije jednostavno „neproduktivan“.

Ekonomist Peter Bofinger javno je kritizirao upravo tu točku. Njegova argumentacija:

Bankovni depoziti sastavni su dio bankovnog sustava financiranja koji već radi.

Nazvati ih jednostavno „besposlenima“ miješa bankovno financiranje i financiranje putem tržišta kapitala. LinkedIn

Unatoč tome, EU ima stvarni problem

Jer bankovni kredit nije isto što i vlastiti kapital.

Mlado tehnološko poduzeće, koje deset godina možda neće ostvarivati dobit, često se teško može financirati putem klasičnog bankovnog kredita.

Treba mu:

rizični kapital.

A njega u Europi ima znatno manje u usporedbi sa SAD-om.

Europska poduzeća stoga djelomično prelaze u SAD ili ih preuzimaju izvaneuropski investitori.

Središnji bankari i međunarodne institucije također vide fragmentaciju europskih tržišta kapitala kao prepreku rastu. Bank for International Settlements

Dijagnoza, dakle, nije izmišljena.

O terapiji se može raspravljati.

I upravo tu izbor riječi postaje problematičan

„Lijeni novac.“

Čak i ako se razumije ekonomska namjera, izraz je upečatljiv.

Jer zašto novac leži na računu?

Možda kao:

rezerva za hitne slučajeve.

kapital za kupnju kuće.

mirovinska štednja.

rezerva likvidnosti samostalnog djelatnika.

rezerva za obrazovanje.

Ili jednostavno zato što njegov vlasnik ne želi preuzeti rizik promjene cijene.

Iz perspektive političara, taj kapital može izgledati „besposleno“.

Iz perspektive njegova vlasnika, on možda ispunjava vrlo konkretnu funkciju:

sigurnost.

I ovdje se susreću dvije perspektive.

Politika pita:

Kako financiramo europske investicijske potrebe?

Građanin pita:

Kako želim držati svoju imovinu?

Oboje su legitimna pitanja.

Samo što nisu ista stvar.

Treba mobilizirati 470 milijardi eura

Von der Leyen je u Parizu navela i konkretnu brojku.

Prijedlozi o sekuritizaciji, ulaganjima banaka i osiguranja te snažnije integriranim tržištima kapitala mogli bi, prema njezinim riječima:

do 470 milijardi eura

dodatnih investicija freisetzen. [Acceptance] Audiovisual Service

Time postaje jasno:

Savings and Investments Union nije mali projekt financijskog tržišta.

Radi se o budućoj strukturi europske opskrbe kapitalom.

A kakve to veze ima sa zlatom?

Prvo:

Nikakve s navodno predstojećom eksproprijacijom.

Tko iz toga izvodi zaključak:

„Bruxelles želi oduzeti štedni račun, dakle kupuj zlato“

skraćuje činjenice jednako snažno kao i tvrdnja da su europski bankovni depoziti ekonomski potpuno beznačajni.

Zanimljiva poveznica leži dublje.

Gotovo svaka financijska imovina ugrađena je u sustav

Bankovni depozit je potraživanje prema banci.

Korporativna obveznica je potraživanje prema poduzeću.

Državna obveznica je potraživanje prema državi.

Fond je pravno i tehnički organizirano investicijsko vozilo.

Svi ovi oblici imovine imaju korisne funkcije.

Ali oni imaju:

institucionalne druge ugovorne strane i pravila.

Fizičko zlato funkcionira drugačije.

Zlatna poluga nije potraživanje prema dužniku.

Međutim, ono također ne isplaćuje kamate.

Njegova cijena može jako oscilirati.

Skladištenje košta.

Stoga ni zlato nije „bolji novac“ za svaku svrhu.

Ali ono ima drugačiju strukturu.

Upravo se o tome radi kod diverzifikacije

Zanimljivo pitanje ne glasi:

Bankovni račun ili zlato?

Niti:

Dionice ili zlato?

Nego:

Koliko svoje imovine želim držati u kojoj strukturi?

Likvidnost.

Produktivni kapital.

Nekretnine.

Potraživanja.

Fizička imovina.

Robusna struktura imovine može kombinirati nekoliko ovih kategorija.

Možda bi stoga jedna riječ iz Pariza trebala ostati u sjećanju

Ne:

„lijeno“.

Nego:

„moje“.

Jer prije nego što politika počne raspravljati o tome kako se privatna štednja može produktivnije iskoristiti, jedno bi načelo trebalo ostati samorazumljivo:

Odluka o privatnoj imovini leži na vlasniku.

Politika smije stvarati poticaje.

Smije poboljšavati tržišta kapitala.

Smije poticati financijsku pismenost.

Ali između:

„Investiranje činimo privlačnijim“

und

„Tvoj novac mora raditi tamo gdje nam je potreban“

postoji temeljna razlika.

Zasad se EU nalazi na prvoj strani te granice.

Upravo zato vrijedi pažljivo pratiti kako se Savings and Investments Union dalje razvija.

Jer deset bilijuna eura je veličina kod koje jezik i politička konstrukcija nisu sporedni.

Ostanite dalekovidni.
Vaš
Helge Peter Ippensen