Hemingway o inflaciji i ratu: Zašto njegova rečenica iz 1935. danas ponovno djeluje aktualno
26. listopada 2026.
Godine 1935. Ernest Hemingway napisao je rečenicu koja se danas ponovno tisućama puta dijeli na društvenim mrežama.
U slobodnom prijevodu:
Inflacija je prvo navodno čudesno sredstvo loše vođene zemlje.
Rat je drugo.
Oba mogu kratkoročno simulirati blagostanje – ali dugoročno djelovati razorno.
Prvo pitanje kod takvih citata uvijek bi trebalo glasiti:
Ovaj put odgovor glasi:
Rečenica potječe iz Hemingwayeva eseja „Notes on the Next War: A Serious Topical Letter“, objavljenog u rujnu 1935. u časopisu Esquire.
I time priča postaje znatno zanimljivija.
Prvi svjetski rat završio je prije samo 17 godina.
Europa je doživjela inflaciju, hiperinflaciju, gospodarsku krizu i političku radikalizaciju.
Njemačka je već bila nacionalsocijalistička.
Italija fašistička.
Hemingway je sam doživio Prvi svjetski rat i napisao je svoj tekst kao snažno upozorenje na novi europski rat.
Četiri godine kasnije započeo je Drugi svjetski rat.
Njegova rečenica stoga nije bila apstraktna ekonomska teorija.
Bila je:
Iznenađujuće zanimljiva.
Jer inflacija ne mijenja samo cijene.
Ona mijenja i:
Uzmimo državu koja je posudila 100 milijardi eura.
Dugovi ostaju nominalni:
100 milijardi.
Međutim, ako opća razina cijena značajno poraste, realna vrijednost tih 100 milijardi opada.
Država vraća iste eure.
Ali ti euri imaju manju kupovnu moć.
To je središnji mehanizam.
Država posjeduje:
Dugove.
Investitor posjeduje:
potraživanje na njih.
Neočekivana inflacija pomiče realno blagostanje s vjerovnika na dužnika.
MMF je istražio ovaj efekt.
Inflacijski šokovi mogu u početku smanjiti udio javnog duga.
Nominalni državni prihodi rastu.
Rashodi djelomično reagiraju s odgodom.
A već postojeći nominalni dugovi realno gube na vrijednosti.
To, međutim, funkcionira samo ograničeno.
Ako vjerovnici trajno očekuju inflaciju od pet posto, neće državi i dalje posuđivati novac uz dva posto.
Oni zahtijevaju:
više kamatne stope.
Time rastu troškovi financiranja.
Rashodi se prilagođavaju.
O plaćama se ponovno pregovara.
Ugovori se mijenjaju.
Početna prednost nestaje.
Upravo zato inflacija nije besplatan način rješavanja državnih dugova.
To čini njegovu riječ „temporary“ tako zanimljivom.
Kratkoročno, gospodarstvo može nominalno izgledati veće.
Prometi rastu.
Porezni prihodi rastu.
Plaće u nekom trenutku također rastu.
Cijene imovine mogu rasti.
Ali ključno nije:
Nego:
To je razlika između nominalnog i realnog blagostanja.
Njemačka stopa inflacije u rujnu 2026. iznosila je:
U eurozoni:
Cijene je posebno potaknula energija.
Naravno, iz toga ne slijedi:
Da je inflacija namjerno izazvana.
Ta bi tvrdnja bila neozbiljna.
Ratovi, cijene energije, opskrbni lanci, monetarna politika, fiskalna politika, kretanje plaća i očekivanja mogu utjecati na inflacijska kretanja.
Ali za privatno kućanstvo rezultat u početku ostaje isti:
No, inflacija djeluje kumulativno.
Pretpostavimo da razina cijena raste deset godina svake godine u prosjeku za tri posto.
Tada će nešto što danas košta 100 eura, nakon deset godina koštati otprilike:
To ne znači da ste automatski postali 34 posto siromašniji.
Dohodak i imovina također mogu rasti.
Ali gotovina koja jednostavno ostaje nepromijenjena, realno gubi kupovnu moć.
I upravo zato je inflacija relevantna za štediše.
Ovdje treba biti još oprezniji.
Ratovi mogu kratkoročno povećati izmjereni gospodarski učinak.
Država naručuje:
Tenkove.
Streljivo.
Vozila.
Zrakoplove.
Opremu.
Ljudi se zapošljavaju.
Tvornice proizvode.
To ulazi u bruto domaći proizvod.
Ali zaključiti iz toga da rat stvara blagostanje bila bi temeljna pogreška.
Tenk koji se proizvede i zatim uništi, u početku povećava izmjereni gospodarski učinak.
Ali društvo time ne posjeduje automatski više blagostanja.
Naprotiv.
Rat uništava:
Ljudske živote.
Zgrade.
Infrastrukturu.
Poduzeća.
Proizvodne kapacitete.
Ljudski kapital.
Povjerenje.
A često i:
Valute.
Upravo zato je Hemingwayeva usporedba tako upečatljiva.
Inflacija i rat mogu stvoriti nominalnu gospodarsku aktivnost.
Ali aktivnost nije automatski:
Kako društvo štiti rezerve od nesigurnosti?
Zanimljivo je da središnje banke danas na to pitanje odgovaraju drugačije nego prije nekoliko desetljeća.
One kupuju:
U protekle četiri godine oko:
To je otprilike dvostruko više od prosjeka prethodnog desetljeća.
I 89 posto trenutno anketiranih središnjih banaka očekuje daljnji porast svjetskih zaliha zlata.
45 posto želi povećati vlastite rezerve.
Ne zato što središnje banke vjeruju:
„Dolazi rat, dakle kupujmo zlato.“
Upravljanje rezervama nije tako jednostavno.
Zlato zapravo posjeduje neka svojstva koja se razlikuju od klasičnih financijskih ulaganja.
Državna obveznica je:
potraživanje prema državi.
Bankovni depozit:
potraživanje prema banci.
Korporativna obveznica:
potraživanje prema poduzeću.
Fizičko zlato, s druge strane:
To nije vrijednosni sud.
To je opis njegove strukture.
Ne isplaćuje kamatu.
Uzrokuje troškove skladištenja.
Cijena značajno oscilira.
I godinama može ostvarivati lošije rezultate od dionica ili obveznica.
Stoga ozbiljan zaključak ne glasi:
Nego:
Upravo zato se to zove:
Diversifikacija.
Tipično kućanstvo možda posjeduje:
Bankovne depozite.
Životno osiguranje.
Mirovinska prava.
Obveznice.
Gotovinu.
Sve te pozicije mjere se u novcu.
Mnoge od njih su obećanja plaćanja.
To može biti potpuno smisleno.
No istovremeno se postavlja pitanje:
Upravo ovdje fizička imovina može ispuniti drugu funkciju.
I to bi bio mit.
Zlato kratkoročno reagira na:
Realne kamatne stope.
Dolar.
Likvidnost.
Pozicioniranje investitora.
Politiku središnjih banaka.
Averziju prema riziku.
I mnoge druge čimbenike.
Stoga se itekako može dogoditi da je inflacija visoka, a zlato unatoč tome pada.
Tko zlato promatra kao kratkoročni „inflation trade“, može se razočarati.
Koliko svoje imovine želim držati u:
Obećanjima plaćanja?
Udjeli u poduzećima?
Nekretninama?
Likvidnosti?
I:
fizičkoj imovini?
Na to nema univerzalnog odgovora.
Ali to je pravo pitanje.
Ne zato što nam pisac iz 1935. godine danas objašnjava ispravno ulaganje novca.
On to ne čini.
Nego zato što nas podsjeća na nešto što se u nominalnim brojkama brzo izgubi:
Više državne potrošnje nije automatski više blagostanja.
Više proizvodnje za rat nije automatski više blagostanja.
A više cijene imovine nisu automatski veća kupovna moć.
Što možemo proizvesti?
Što možemo konzumirati?
Što posjedujemo?
Koliko smo produktivni?
I kolika kupovna moć naše imovine ostaje sačuvana?
Možda je zato Hemingwayevo upozorenje nakon 91 godine i dalje relevantno.
Ne kao preporuka za ulaganje.
Nego kao podsjetnik na temeljnu razliku:
And tko želi dugoročno sačuvati imovinu, trebao bi razumjeti upravo tu razliku.
Ostanite dalekovidni.
Vaš
Helge Peter Ippensen
Napomena: Ovaj prilog služi isključivo u informativne svrhe i ne predstavlja investicijsko, porezno ili pravno savjetovanje, niti poziv na kupnju ili prodaju plemenitih metala ili financijskih instrumenata.
