Inozemni računi pred gašenjem? Što novo pravilo EU-a doista znači – a što ne

11. siječnja 2027.

Ovaj datum mogao bi postati važan za banke u Švicarskoj, Velikoj Britaniji, SAD-u ili Singapuru ako aktivno nude određene usluge klijentima u Europskoj uniji.

Razlog je nova europska Direktiva o kapitalnim zahtjevima CRD VI.

Na društvenim mrežama u međuvremenu kruži znatno dramatičnija poruka:

Građani EU-a ubuduće praktički više ne bi mogli otvarati račune izvan EU-a.

Je li to točno?

Ne – barem ne u toj općenitosti.

Stvarna regulacija je unatoč tome zanimljiva.

Što se doista događa od siječnja 2027.

Člankom 21.c CRD VI EU ujednačava pristup tržištu za određena poduzeća iz trećih zemalja.

Ako obuhvaćeno poduzeće iz treće zemlje želi nuditi određene klasične bankarske usluge u državi članici EU-a, ono u načelu mora osnovati tamo odobrenu podružnicu.

U biti se radi prvenstveno o:

• depozitima i drugim povratnim sredstvima,

• odobravanju kredita,

• jamstvima i obvezama.

Time će, primjerice, banci iz Singapura ili Švicarske postati teže izravno i aktivno nuditi određene klasične bankarske usluge u Njemačkoj bez posjedovanja potrebne strukture i odobrenja.

Prva zabluda: „Inozemni računi bit će zabranjeni“

To tako ne piše u direktivi.

Naprotiv.

CRD VI sadrži važnu iznimku.

Ako se klijent obrati poduzeću iz treće zemlje na vlastitu inicijativu, može se primijeniti takozvana iznimka „reverse solicitation“.

Direktiva u svojim uvodnim izjavama također izričito pojašnjava da korištenje bankarskih usluga izvan Unije treba ostati netaknuto.

To je značajna razlika.

EU, dakle, svojim građanima ne zabranjuje općenito korištenje bankarskih usluga izvan EU-a.

Ona radije regulira pod kojim uvjetima poduzeća iz trećih zemalja smiju nuditi određene bankarske usluge na tržištu EU-a.

Druga zabluda: Svi postojeći inozemni računi moraju se zatvoriti

Ni to se ne može izvesti iz direktive.

Članak 21.c stavak 5. izričito štiti postojeće ugovore sklopljene prije 11. srpnja 2026.

Uredba bi trebala očuvati stečena prava klijenata iz tih ugovora.

Kako će se pojedine banke odnositi prema svojim europskim klijentima, drugo je pitanje.

Jer regulatorni napor može dovesti do toga da pružatelj usluga iz ekonomskih razloga više ne želi opsluživati određene skupine klijenata.

To bi, međutim, bila poslovna posljedica regulacije – a ne zakonska zabrana inozemnog računa.

Zašto je pravilo unatoč tome relevantno

Stoga CRD VI ne treba niti dramatizirati niti podcjenjivati.

EU doista mijenja uvjete za prekogranične financijske usluge.

Cilj je harmonizirani regulatorni okvir i snažniji nadzor banaka iz trećih zemalja koje djeluju na europskom tržištu.

EBA je tek 7. srpnja 2026. objavila svoje konačne smjernice za odobravanje podružnica iz trećih zemalja.

Za pružatelje usluga to znači više regulatornih zahtjeva.

Za klijente to može značiti da će određene strane banke preispitati svoju ponudu za klijente iz EU-a.

To je stvarna promjena.

Ali to je nešto sasvim drugo od kontrole kapitala.

A kakve to veze ima sa zlatom?

Ovdje postaje zanimljivo za investitore.

Jer bankovni račun i fizičko zlato pravno su i ekonomski dvije potpuno različite stvari.

Bankovni depozit je potraživanje prema banci.

Vlasnik računa ne posjeduje konkretne novčanice koje je uplatio.

On posjeduje potraživanje prema kreditnoj instituciji.

Fizičko zlato, s druge strane, može biti izravno vlasništvo klijenta.

Pritom je presudna konkretna pravna konstrukcija.

Kod potpuno dodijeljenog fizičkog zlata ne radi se o depozitu, već u načelu o vlasništvu nad imovinom.

Bankarstvo u trećim zemljama nije isto što i pohrana u trećim zemljama

Upravo se ta razlika gubi u trenutnoj raspravi.

CRD VI regulira bankarske usluge.

Iz toga ne slijedi automatski da građanin EU-a ubuduće ne bi smio kupovati i pohranjivati fizičko zlato u Švicarskoj ili Singapuru.

Članak 21.c također ne sadrži opću obvezu držanja imovine unutar Europske unije.

To je ključna razlika za raspravu o međunarodnoj diversifikaciji imovine.

Ali ni zlato u inozemstvu nije prostor bez zakona

Obrnuto, bilo bi neozbiljno zaključiti da je fizičko zlato izvan EU-a u načelu imuno na europsku regulaciju.

Presudni su uvijek konkretno oblikovanje ugovora, pružatelj usluge, načini plaćanja, propisi o sprječavanju pranja novca, porezne obveze i pitanje koje se usluge doista pružaju.

Međunarodna diversifikacija stoga ne znači nepostojanje regulacije.

Ona isprva znači samo:

Nisu sva imovinska sredstva u istom pravnom, valutnom i financijskom sustavu.

Što CRD VI doista pokazuje

Zanimljiva priča stoga nije:

„EU zabranjuje inozemne račune.“

To bi bilo pretjerano.

Zanimljiviji je stvarni razvoj.

Europa povlači jasniju regulatornu granicu za određene financijske usluge iz trećih zemalja.

Banke iz trećih zemalja moraju odlučiti hoće li i kako ubuduće djelovati na europskom tržištu.

Za investitore time nastaje važna razlika:

Gdje se nalazi moja imovina?

Što posjedujem pravno?

I prema kome imam samo potraživanje?

Euro na bankovnom računu je potraživanje prema banci.

Državna obveznica je potraživanje prema državi.

Potpuno dodijeljeno fizičko zlato, s druge strane, može biti izravno vlasništvo.

To ne čini jedno automatski boljim od drugoga.

Ali ih čini fundamentalno različitima.

Stoga presudno pitanje nije samo gdje se imovina nalazi – već u kojem je pravnom obliku posjedujete.

Ostanite dalekovidni

Vaš Helge Peter Ippensen