Postoje povijesne slike koje su se urezale u kolektivno sjećanje.
Ljudi guraju kolica puna novčanica ulicama. Obitelji odmah troše svoju plaću jer novac već nekoliko sati kasnije vrijedi manje. Životna štednja nestaje u najkraćem mogućem roku.
Hiperinflacija iz 1923. godine često se smatra zaključenim poglavljem povijesti. No, stvarna pouka iz toga je bezvremenska:
Ne uništava svaka kriza imovinu odmah.
Ali gotovo svaka velika inflacija u nekom trenutku uništava povjerenje.
Mnogi ljudi danas definiraju imovinu putem stanja na računima, portfelja ili digitalnih brojki.
To djeluje stabilno. Racionalno. Sigurno.
No, gledano povijesno, sam novac nikada nije bio automatski siguran. Papirnate valute funkcioniraju prvenstveno zato što ljudi imaju povjerenja u njihovu stabilnost. Ako se to povjerenje poljulja, percepcija vrijednosti se iznenada mijenja.
Upravo zato su stvarna materijalna dobra u kriznim vremenima često dobivala na značaju:
Pri tome je zlato uvijek iznova igralo posebnu ulogu.
Zlato nema bilancu.
Nema kvartalne brojke.
Nema korporativnu strategiju.
Pa ipak, središnje banke diljem svijeta i danas kupuju zlato u velikim količinama.
Zašto?
Zato što zlato posjeduje svojstva koja moderne valute ne mogu u potpunosti zamijeniti:
Zlato je stoga manje „investicija“ u klasičnom smislu. Za mnoge ljude ono je više monetarno osiguranje.
Zaštita od rizika koji se ne mogu točno predvidjeti:
Naravno, današnja situacija ne može se jednostavno usporediti s 1923. godinom.
Njemačka ne doživljava hiperinflaciju kao tada. Ipak, okvirni uvjeti značajno su se promijenili posljednjih godina:
Istovremeno, diljem svijeta raste potražnja za fizičkim plemenitim metalima – kako kod privatnih investitora, tako i kod središnjih banaka.
To ukazuje na zanimljiv razvoj događaja:
Mnogi ljudi više ne traže samo prinos. Oni traže stabilnost.
Inflacija često ne djeluje spektakularno.
Rijetko izvlašćuje preko noći.
Ona radi polako.
Godinu za godinom, stvarna kupovna moć opada. Imovina postaje skuplja. Troškovi života rastu. Novac polako gubi svoju snagu.
Problem:
Nominalno mnogo toga ostaje isto.
100.000 eura na računu isprva ostaje 100.000 eura.
No, presudan nije sam broj, već ono što se za njega u budućnosti još može kupiti.
Upravo u toj točki za mnoge ljude počinje bavljenje materijalnim dobrima.
Zlato ne jamči dobit.
Cijena oscilira.
Čak i zlato može padati tijekom duljih vremenskih razdoblja.
No, povijest uvijek iznova pokazuje:
U fazama monetarne nesigurnosti, fizički posjed dobiva na psihološkom i ekonomskom značaju.
Možda u tome leži stvarna snaga zlata:
Ne maksimalni prinos. Nego povjerenje izvan klasičnog novčanog sustava.
Priča iz 1923. godine više je od povijesne anegdote.
Ona podsjeća na to da se imovina ne sastoji samo od brojki – već od stvarne kupovne moći i povjerenja.
I upravo zato se danas mnogi ljudi ponovno bave pitanjem:
Koje vrijednosti ostaju kada se promijene ekonomski okvirni uvjeti?
Zlato na to nije savršen odgovor.
Ali za mnoge ljude ono je stoljećima dio odgovora.
Ostanite dalekovidni
Vaš Helge Peter Ippensen
