Zamislite li svo srebro koje je čovječanstvo ikada iskopalo iz zemlje i izlijete ga u jedno tijelo, nastala bi kocka s duljinom stranice od oko 54 metra.
Jedan jedini objekt.
Pregledan.
Gotovo umirujući.
No, ta kocka postoji samo u našoj mašti.
U stvarnosti srebro nije koncentrirano, već široko rasprostranjeno:
kao kovanice i poluge u sefovima, ali prije svega u tehničkim primjenama – u elektronici, medicini, solarnoj energiji, baterijama, pročišćavanju vode i mnogim drugim područjima.
Značajan dio tog srebra je:
fiksno ugrađen,
istrošen uporabom,
ili se može oporaviti samo uz visoke tehničke i ekonomske troškove.
Time srebro djelomično trajno nestaje iz dostupnih zaliha.
Srebro zauzima posebnu ulogu među plemenitim metalima.
Ono je pohrana vrijednosti i industrijska sirovina istovremeno.
Dok se zlato gotovo isključivo gomila, srebro se troši.
Ono ne cirkulira beskonačno – dio njega se gubi.
Upravo u tome leži ključna razlika.
Misaona srebrna kocka predočava nam središnju istinu:
Ukupna količina iskopanog srebra čini se velikom.
Stvarno dostupna količina to nije.
Što se srebro više koristi u industriji, to oskudniji postaje onaj dio koji je uopće još dostupan kao fizička investicija.
Srebrna kocka nije argument, već misaoni model.
Ona označava polazište za veće pitanje:
Što ova posebna oskudica znači za srebro kao fizičku investiciju?
U sljedećim objavama bavit ćemo se upravo time –
i time zašto srebro ne bi trebalo promatrati izolirano, već uvijek u kontekstu uporabe, dostupnosti i ostalih materijalnih vrijednosti.
